POD Depression radio show
PESME :: 2004 2005 2006 2008

::: POP DEPRESSION SOUL FOOD PESME 2006

Treću godinu zaredom (tradicija?) početak januara na POPDEPRESSION sajtu obeležava rubrika (ingeniozno) nazvana Soul Food.

Završni radovi na kompilaciji "Jutro će promeniti sve?" malo su usporili tempo apdejta sajta, ali zato doprinos mojih prijatelja, kolega i ljudi koje poštujem ni ovoga puta nije izostao.

Ovo su njihove omiljene pesme iz 2006. godine

Izbor iz prethodnih godina je ovde: PESME 2004 i PESME 2005


George Pelecanos
THIN LIZZY "Southbound"
[Live and Dangerous_WB]

Is this, as some claim, the greatest live rock and roll album ever recorded? I wouldn't bet against it. "Southbound," in particular, gives me the chills every time I hear it.

"Hey, you're not getting any younger/The wild west has already been won."

R.I.P., Phil Lynott


Howe Gelb
FEIST "Let It Die"
[Let It Die_Universal]

was it a song you wanted ...or the entire album ? here are my thoughts on the record: FEIST - LET IT DIE

I first met Leslie Feist at a festival in Spain with her partner Chilly Gonzales years ago. It was apparent then there was something smoldering in her, a smoke from a future fire. He was a brilliant pianist and she was a startling singer with an endearing marching dance on stage. This record now gets played every available moment in our house for its sheer exuberance. Released in 2006 …or 2005. I can’t remember. But it shrewdly harkens back to the days of The Captain and Tennille and some original elements of disco. Maybe a bit of Leo Sayer too. The production is what we used to call “tasty”, and Leslie’s voice is something to finally fall for. Long live Feist… and her stoney producer too... but if you need me to pick a song from the record instead... i can


Steve Wynn
THE HOLD STEADY "First Night"
[Boys And Girls In America_Vagrant]

I don't know. I could go on about lyrics and style and production and historical context. I could talk about a band that lived up to the hype. All I know is that this song breaks me down to an emotional puddle every time I hear it. And that's good enough for me.


Žikica Simić
HOWLIN' RAIN "Calling Lightening With A Scythe"
[Howlin' Rain_Birdman]

Kada, u zapadnoj kulturi, žele da personifikuju smrt prestavljaju je kao 'surovog žeteoca' ("grim reaper"), odnosno skelet koji u ruci drži kosu. Članovi ad hok sastava Howlin' Rain su tu alatku ukrali od njenog vlasnika. U pesmi "Calling Lightening With A Scythe" njome prizivaju munju: božansku kaznu za učinjeni greh. U ovom napevu eshatološkom terminologijom prepričan je rok mit. Minut i po duga 'noise' eskapada, u sredini pesme, je konačno pronađeni deo, kojim se kompletira religiozno-rokerski vitraž, čiju su izgradnju davno započeli Grem Parsons i Kit Ričards, najveći grešnici ove muzike.

Howlin' Rain je 'off' projekat Itana Milera lidera sastava Comets On Fire. Njihov debi album pokazuje da još uvek postoje pravi načini da se "rok priča ponovo ispriča". Ova ploča je rokerski pandan ovogodišnjim filmovima "Tri sahrane za Melkijadesa Estradu" Tomija Li Džonsa i "Ponuda" koji je po scenariju Nika Kejva snimio Džon Hilkout. U toj konstelaciji pesma "Calling Lightening With A Scythe" je ekvilent onoj sceni u kojoj se u Džonsovom filmu pojavljuje slepi Levon Helm, odnosno sekvenci iz Hilkoutovog dela u kojoj Deni Hjuston objašnjava značenje reči «mizantropija».

Nastanak ove numere prestavlja amalagamiranje najlepših elemenata iz rok istorije. Reverzibilnim putem bi se stiglo do Roling Stounsa, Grema Parsonsa, sastava Grateful Dead, Allman Brothers Band, Roda Stjuarta i Facesa, Nila Janga, Kridensa. Za umornog rok tradicionalistu taj trip predstavlja pravo zadovoljstvo.


Aleksandra Nikšić
IKA "Bubble"
[VA - Jutro će promeniti sve?_PGP RTS]

Otkako (više-manje) svesno znam za sebe, želela sam da pevam. Da budem pevačica, da glasom zasenim publiku, izazivam ova ili ona osećanja, komandujem scenom. Da bez instrumentalne pratnje vladam Vudstokom poput Dženis Džoplin (dobro, kad sam bila baš mala), da kao nikad prežaljene The Slits muljam gitaru i vrištanje istovremeno...  sve do novih heroina sadašnjice kojima beskrupulozno zavidim. Međutim, postoji i problem. Manje više što ne umem da pevam, čak ni "na, na, na", nego najčešće promašim i melodiju i akorde, a o harmonijama i aranžmanima da ni ne govorim.

E, ali zato su tu one koje znaju i mogu. I to ovde, u beogradskom getu.

Odmah priznajem da sam, pri prvom, nezvaničnom, slušanju buduće Pop-depresija kompilacije, sa nevericom odbacivala mogućnost da je Ika odavde, da Bubble sigurno nije zatureni snimak Cat Power i da je načinjen u više nego kućnoj atmosferi i uslovima. Onda sam poklekla, shvatila da su čuda moguća i da je u moj život ušla super-heroina koja će ostvariti one želje koje sama ne mogu.

Možda Bubble nisam najčešće slušala tokom prošle godine, ali je svakako ostavila najupečatljiviji trag. Prvih hiljadu puta sam samo osluškivala, bez pevušenja upijajući taj neverovatni glas, praćen skoro neprimetnom gitarom. Sledećih hiljadu puta sam pratila tekst, pronalazila se u rečima, divila se opuštenosti kojom Ika vlada svojim glasom ali i samom pesmom, da bih konačno, usadivši ovo skoro trominutno savršenstvo najdublje u svoje moždane ćelije, shvatila da ne postoji drugi Izbor.

Kada sam mojoj trinaestogodišnjoj "drugarici" Anji, čijim muzičkim svetom trenutno vladaju MTV produkti, pustila Bubble, reakcija je bila slična. "Ko je ova devojka? I kako je super tekst! Sigurno je iz Amerike, baš je strava, pustiću svim ortakinjama!" oduševljeno je komentarisala. Zanemarićemo ovog puta zlobne komentare o sličnostima između tinejdžerki i žena u najboljim godinama -- ali njeno zadovoljstvo mi je dokazalo da sam u pravu.

Nadam da će Bubble i, verujem, mnoštvo novih pesama koje će Ika smisliti, probuditi u nekoj devojčici istu želju kao i meni nekada. Još više verujem da je Bubble samo početak i da ću jednog dana, kad Ika bude nastupala u, na primer, pariskom Zenithu ili njujorškom Smokeu, moći da kažem da sam je slušala još dok je pevušila u svojoj sobi.


Svetlana Đolović
BOB DYLAN "SPIRIT ON THE WATER"
[Modern Times_Sony]

Kada bi sva bezbrižnost ovog sveta mogla da stane u jednu pesmu, to bi bila ova.

Obožavam da je čujem pred spavanje ili prvu kad se probudim. Uvek mi izmami osmeh na lice i natera me da plešem – u sebi ili u sobi. Kad je pustim na repeat – ima hipnotičko dejstvo - slatka vrtoglavica sledi – maštam, uživam, smišljam koreografije... Topim se u toj ležernoj iskrenosti, a njena staromodna romantika osvaja bez greške. Podseća me zašto volim Dylana – niko ne razume ženu kao on. Njegova predaja je svesna i slatka, njegova ljubav je otvorena knjiga. Samouverenost iskusnog muškarca razoružava.

Poezija rasterećena komplikovanih stilskih figura, melodija jednostavna i meka čine ‘Spirit On The Water’ gotovo pop hitom, epskih razmera. Gitarski solo dostojan Djanga Reinhardta, neodoljiva usna harmonika, profi ritam sekcija nekog kultnog jazz bara  i Dylan razgovetan, raspevan, zgodan.
I eto je mala seksi pesma.

Kad Bob ode u večna lovišta ovo će biti njegova ‘My baby just cares for me’.
Jednostavna čarolija ljubavi.


Joan Wasser aka Joan As Police Woman
SUFJAN STEVENS "John Wayne Gacy, Jr"
[Illinoise_Asthmatic Kitty]

Sufjan is a true original. Probably the only person who could deal with this subject with utter grace and sensitivity.

This song is one you will be forced to listen to over and over out of
disbelief.

It's a triumph of beauty and understanding and song writing prowess
that wrecks almost anyone else today.


Ken Stringfellow
METRIC "LIVE IT OUT"
[Live It Out_Last Gang]

The title track from their last album, I think delivers everything that's
great about this band - there's a solidity to Emily Haines, which is
matched in equal parts by a kind of weary vulnerability...yes, those are
the words I choose.

She seems to know that she can face anything, but wishes she wasn't always shouldered with the clarity of vision she obviously possesses. Well, that's what it sounds like when you listen.

I don't pretend to know what she's *really* like. And the music is like a series of familiar landscapes put in a blender, or viewed stretched, like when the Millenium Falcon goes into hyperspace...you think know the references, but...really, they're stretched beyond recognizable form. Brilliant.



Oto Oltvanji
TV ON THE RADIO "WOLF LIKE ME"
[Return to Cookie Mountain_4AD/Interscope]


My mind has changed my body's frame, but God I like it. Verovatno držim nekakav rekord po broju omiljenih pesama na famoznoj, sada već anahronoj poziciji A1. Toliko o opsegu pažnje. Ili otpornosti na ljubav na prvi pogled. Tako je i sa "Wolf Like Me" grupe TV on the Radio, sa njihovog prošlogodišnjeg albuma, Return to Cookie Mountain.

Čekaj malo. Ta pesma uopšte nije A1.

U ranoj verziji, koja je procurela via piraterija, jeste bila. Iako ovaj album daje novi smisao izrazu "dopadanje posle više slušanja" – moraš da ga obrneš bar nekoliko puta pre nego što ti se ukaže taj "Cookie Monster" svake dobre ploče – pesmu koja ga otvara prepoznali su kao pravoverni hit čak i tradicionalno utegnuti krugovi. Međutim, prvobitnu odluku, da album započnu zakucavanjem u čelo, bend je u poslednji čas preinačio u korist suptilnijeg podvlačenja pod kožu. Kasno. Za mene će ta pesma zauvek ostati uvodna.

A kakav je to bend uopšte? Koketira sa a capellom, jednim od neomiljenijih mi žanrova. Glas Tundea Adebimpea prečesto mi zaliči na, Bože me sačuvaj, Petera Gabriela. Muzički kritičari ga zovu "eksperimentalni dub-hop". Uh.

Izvorno ludilo Bruklina, kažem ja. Sticajem okolnosti i posredno, poslednjih meseci imao sam prilike da ga upoznam.

Četiri petine "crn" bend, a ne radi očiglednu "crnu" muziku. Za njega bi se u Americi reklo, sa strahopoštovanjem rezervisanim za otkrića retkih fosilnih ostataka, a  true original. Čim ga čujete, znate da ste naleteli na nešto novo, jedinstveno, prepoznatljivo. Tako u 21. veku zvuči Touch & Go (njihova bivša etiketa). Tako zvuči 4AD (sadašnja). To mi je već u najavi, na neslušanje, draže od svega drugog. Nije zbog nostalgije, već zato što preferiram zvuk.

A na slušanje, "Wolf Like Me" se kotrlja, trese i zveči, stopalo crtanofilmski sâmo kreće da stepuje. Ima polet, patnju i intermeco, posle koga se vraća još jača (što te ne ubije...). Prva i poslednja uz koju sam skakao ove godine. Da je posebna, znao sam i pre nego što sam je čuo uživo u izvedbi Twilight Singersa na zagrebačkom koncertu (iako je nisam prepoznao iz cuga, heh). Greg Dulli mi je to samo potvrdio.

My heart's aflame, my body's strained, but God I like it. To je moja pesma za ovu veliku, okruglu kalendarsku jedinicu koja je, srećom, iza nas. Naravno, sve dok na Return to Cookie Mountain ne naiđe numera broj četiri – pet u mojoj verziji. Ali, to je već druga priča.


Miloš Ivanović Kepa
MARČELO & WIKLUH SKY "OTKUCAJI"
[Puzzle Shock_Multimedia]


Za mene barem nije bilo puno dileme. Još od momenta kad sam čuo demo verziju (za koju autor pesme i dan danas tvrdi da je savršena), znao sam da će to biti taj krosover hit koji je domaćoj sceni, bojim se, bio neophodno potreban.

Ove godine sam imao tu slatku privilegiju da uživo, online, neposredno i kako god već, pratim usaglašavanje i umnožavanje otkucaja svakim njegovim sledećim, što emitovanjem, što živim izvođenjem.

Britka Markova analiza svog emocionalnog stanja nakon još jedne promašene veze sigurno bi krenula ranije utvrđenim smerom (kao kod pesme “1” na albumu “De Facto”), da jedne večeri nije našao kompanjona u sličnom razočaranom raspoloženju, ali sasvim drugačijeg melosa. Sky Wikluh ime je koje ne znači ništa turistički nastrojenim konzumentima domaćeg zvuka, jer je vec par godina “dobro skrivena tajna” ovdašnjeg sazvučja. Taj status se definitivno promenio protekle godine i slutim da će u sledećih par dekada (ukoliko uspe da isključi autodestruktivi gen) njegovo ime biti veoma prepoznatljivo obeležje ove teritorije, jer dar koji Đorđe Miljenović poseduje retko svraća u našu zabit. Obično je termin “genije” (pričam o muzici) rezervisan za likove koje (u poslednje vreme prečesto) viđamo na naslovnim stranama tradicionalno opredeljenih muzičkih magazina kao što su MOJO ili UNCUT. Većina njih je ili odavno "otišla" ili ako su još živi, onda im je forma daleko od one koju mitološki članci opisuju, a na stranu što ih verovatno nikad i nećemo sresti u ovoj nam životnoj inkarnaciji. Otkucaji su prva prava potvrda njegovog raskošnog talenta (posebno za izbacivanje zaraznih pop melodija, mada se on s tim ne bi složio), a meni lično obeležje jednog dragog perioda u kojoj sam imao (ne)srećnu priliku da ga bolje upoznam :).


Slobodan Vujanović
Nelly Furtado ft Chris Martin & Timbaland – All Good Things (Come To An End) [Bootleg]


Ne pišem o The Knife i singlu Marble House samo zato što sam prošle godine, s razlogom, za SF odabrao njihov uber-hit Pass This On. Ne pišem ni o jednom od singlova koje sam, s razlogom, naređao ispred oficijalne verzije ove pesme koja je, pak, s razlogom, završila na 6. mestu moje godišje liste singlova. Ne pišem ni o toj verziji, jer i dalje, s razlogom, odbijam da poverujem da su peachke iz EMI-a zabranile Chrisu da se pojavi na finalnom izdanju pesme koju je i sam komponovao. Sva sreća, pa gde ima interneta ima i butlega. I tako je stigla ova „uživo u studiju“ verzija koju su Nelly, Chris i Timba(land) napravili i snimili jedne letnje noći u nekoj zemlji nalik Portugalu ili Španiji, u improvizovanom studiju, polupijani nakon jedne očigledno (pa, naslov sve govori!) vesele žurke.

Ono što izdvaja ovu pesmu (i pomenutu Marble House, moram da ponovim) od svih drugih koje sam čuo u 2007-oj, jeste da sam je, s razlogom, tokom godine čuo ubedljivo najviše puta. Bilo je dana kada bi mi na poslu išla na ripit tokom celog radnog vremena, i svaki put kada bi mi odlutale misli (to na poslu, barem, nije teško) s osmehom sam konstatovao da je baš super što ova pesma svira u trenutku mog povratka u realnost, potpuno nesvestan da se to dešava već po ko zna koji put. Zašto a) baš volim b) baš ovu pesmu u c) baš ovoj verziji? Zato što se tako očigledno oseća da je ona produkt jednog prijateljskog druženja i neskrivene ljubavi prema muzici. Timba je „usvojio“ Nelly i s osmehom je svojata u svim intervjuima, za Chrisa i njegove Coldplay je još davnih dana izjavio da bi s njima radio kad-god & šta-god, baš kao i Steve Albini sa Slint. Chris Martin je neviđeno talentovana i, nagađam (s obzirom na žrtve koje je položio legalnim zbližavanjem sa Gwyneth Paltrow)- neverovatno feelgood osoba (feelgood je, inače, ultimativni atribut koji mogu da dam nekome/ nečemu ovih dana). Nelly lepo peva, lepo je blesava i nema problem sa tim da posluša pametnije (zato je, u ostalom, i Loose najbolji mejnstrim album prošle godine).

E, sad, zašto bi ovo troje ljudi, enromno uspešnih u svojim karijerama, i sa krajnje prigodnim razlozima da im tako bude i u privatnom sektoru, u trenucima svog posve neopterećenog i ne-obaveznog druženja napravilo jednu tako strašnu i sumornu žalo-pop-ojku, koja tako ubitačno miluje srce, kao ladna koka-kola leti? Zašto su odlučili da jedno pijano, veselo veče prekrate na tako zao način? Zašto su i sebe i nas uplašili da sve lepe stvari neće i ne mogu da potraju? Zašto bi moralo da bude tako, ako nam je stalo, ako se trudimo, ako lomimo koplja, ako gutamo knedle, ako grlimo i ljubimo, ako pevamo dok imamo glasa, ako glasamo dok god imamo za koga, ako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo, ako neprekidno razmeštamo nameštaj u srcu da bi napravili što više prostora- za svetlost i druge ljude, ako se budimo veseli kao da nam je svaki dan prvi dan ostatka našeg života? Zašto nam nožice sinhrono tapkaju, a ramena se razneženo talasaju slevanadesno, dok nam usne skoro mehanički i sa osmehom slažu sledeće reči- Dogs were whistling a new tune/ Barking at the new moon/ Hoping it would come soon so that they could/ Die die die die die… Valjda, s razlogom.




Goran Tarlać
GORIBOR "BEZ"
[Hoću kući_Slušaj najglasnije]
(priča posvećena Aleksandru St-u, iz Bora bez mora)

Pre kiše

Samoća se...
događa najčešće nezvano, u tišini, u trenutku kada se zvukovi izgube. Usamljenost je osećaj da govoriš krivim jezikom.
Samoću biraš, a usamljenost se dogodi. Samoću voliš, usamljenost ne.

Subotom govoriš kako ideš....
na kurs hebrejskog (davnine su cool!).
Odlaziš u hotel da se ispavaš, i ćutiš. Onda dnevnik, nekoliko besmislenih listova. Tatarsko meso iz celofana. Grizeš, glođeš i ne prija ti nikako, jelo nema ni okusa ni boje ni mirisa. Nisi gladan. Nisi sit. Šta su Tatari jeli subotom popodne, pitaš se. A Makedonci, dok su pogledi Samuilove vojske nestajali ispod grubih sečiva Egejaca?
Davnine su cool, jer mirišu na dostojanstvo, a niko ne razmišlja koliko su bile beščasne.
(čak se ni o higijeni nije vodilo računa)

Kada se vratiš kući...
zveraš po sobama i razmišljaš gde su svi nestali. Lociraš ih pomalo, u mislima, čuješ komšinicu kako viče da počinje Dnevnik.
(dan je izgubljen, sutra ćeš menjati život)

Ideš bos...
pod tuš, pereš zube, nastavljaš golih tabana u kuhinju. Dočeka te miris ostatka jela od ručka, otvaraš frižider. Lutaš pogledom po policama, ostavlja te nada da ćeš naći to što tražiš, ali spaziš breskvu, napuštenu iza jogurta. Uzimaš tanjir i nož, guliš je polako, još je nezrela, režeš komade u obliku polumjeseca. Dok jedeš, gledaš kroz prozor. Nebo se naoblačilo, pod je u kuhinji mlak, godi... Slutiš da mir i zapara oko tebe imaju neke veze, da su oblaci koji se spuštaju na šljivu pored prozora tek lažni nagoveštaj kiše, sumnjaš u oblake odavno.

Šta se jede i pije kada ti je svega dosta?
Kada dođeš na posao ne znaš jesi li gladan ili žedan, jesi li lud ti ili svi oko tebe, pitaš se šta ti to sve u životu treba. Okružen si mazohistima slične vrste, gladnima, umornima i žednima, koji na pauzama razglabaju u šefovom seksualnom životu.

Šta iznenada shvatiš dok gledaš “Konana”?
Voliš taj film. Gledaš ga kada ti se čini da si napravio nešto pametno u životu, ali ne znaš šta dalje. Ponekad gledaš “Before the Rain”, kada ti se Milijusev borac učini neprimerenim za kišu koja miriše na barut.

Pre kiše (i snega) u jednom je času sve savršeno...
tiho. Sve je u redu s tobom i svetom oko tebe. Bacaš košpicu i kožu breskve u smeće. Veš na konopcu u susednom dvorištu lagano zaleluja, tišina je prošla, čuješ prve kapi. Grmi.


Dario Stajić
BLUMFELD "DER APFELMANN"
[Old Nobody_Big Cat/Rough Trade]

(Der Apfelmann - Blumfeld)…je pesma o voćaru i njegovim jabukama. U njoj se pored ove, prepoznaje i jedna druga, univerzalnija tema. Kao što se plantažer brižno stara o stablima jabuka i njihovim plodovima, tako se i umetnik brine o svom delu. Pesnik o svojim strofama, muzičar o svojim kompozicijama…(Wolfgang Frömberg – Spex)

Trećim, ironično nazvanim albumom Old Nobody, hamburški bend Blumfeld je odbacio i poslednjeg džokera u igri karata, čiji je najveći ulog bio prodor na britansko muzičko tržište. Posle velikog uspeha drugog albuma:  "L’état et moi" (The State and Me) iz 1994. godine i zajedničke turneje na ostrvu sa njihovim prijateljima, kalifornijskim Pavementom, lider benda Jochen Distelmeyer, otvara novo poglavlje u istoriji nemačke pop-rock scene, snima album koji do tad bendu vrlo naklonjena kritika, u negativnom kontekstu poredi sa delima: George Michaela, Pet Shop Boysa, Prefab Sproutom, najgorim šlagerima, proglašava autore petom kolonom i objavljuje rasprodaju, da bi ga krajem 1999. – ironija sudbine, ipak ovenčala titulom najboljeg albuma godine. 

Ono što u sedamnaestogodišnjoj karijeri benda, koji je ime dobio po junaku jedne kratke Kafkine priče (Blumfeld, jedan (po) stariji neženja), na svih šest albuma ostaje konstanta su beskompromisnost (Beyond Everyone) i neverovatne jezičke akrobacije učitelja, liberalnog: političkog/hetero: seksualnog opredeljenja: J. Distelmeyera.

Zabranjeni plodovi s ovogodišnjeg albuma Verbotene Früchte (Forbidden Fruits) zvuče uglavnom prijatno i ukusno. Toliko prijatno i toliko ukusno da to večne pesimiste, a i optimiste s ugraviranim osmesima: vređa. Ni jedni, ni drugi, a ni neopredeljeni ne znaju, gde bi s albumom koji na putu između stvarnosti i snova, ne prelazi prag seoskog dvorišta po kom trčkaraju pilići, vrebaju, na svu sreću nespretni gavranovi, čuje se lavež psa koji juri za svojim repom…

I dok, uz dužno poštovanje Springsteeni, Dylani, Youngovi… iz septembra u septembar presvlače mišljenje i kao peščani sat u pravilnim razmacima izvrću dve oprečne opcije do izlizanosti, jedan veliki, zaista veliki, jedan doduše prilično nepoznati Moby Dick od benda, diže mlazove i radio talase, po ko zna koji put i opet zavađa novinarske miševe i tastature s pesmom o voćaru i njegovim jabukama.

Iako bez harfe i vanvremenskih orkestracija Van Dyke Parksa, pre šturih melodija, nego melodija, jednostavnom naracijom, snagom ogoljene reči - Blumfeldi dostižu ovogodišnju besmrtnost albuma Ys, male, velike, moje Joanne Newsom.

Posle burnih devedesetih i društveno angažovanih pesama Penismonologe, Diktatur der Angepassten (Diktatura prilagođenih), Lass uns nicht von Sex reden… patosalne i komercijalno uspešne pop faze hitova: Tausend Tränen Tief, Graue Wolken…dolazi vreme zrelosti, dubokog razmišljanja i jesenje sonate:   

Der Apfelmann je pesma trenutka. Pesma koja za razliku od kako to ghost rider: Alan Vega za današnje vreme kaže: ponavljanja parola iz šezdesetih i sedamdesetih i pod blesavim uslovom: da razume tekst – pomera čoveka.

Der Apfelman je kao ubod igle za pletenje, direktno u srce, u godini kao stvorenoj za slušanje muzike bez reči, čitanje knjiga s malo slova, punih fotografija i ilustracija, gledanje TV slika bez tona.

Der Apfleman (3:37) diže umornog i u stolicu zavaljenog da-klekne-pa-da-se-zakune-čoveka, tera ga da se zbog pokvarenog daljinskog upravljača, ustane, pusti disk da dimi, prebaci na dvojku, vrati se u prvobitni položaj, i ponovo utone u svet mirisa, boja, šumova i prespava ostatak albuma.

Der Apfelmann je pesma o odgovornosti. Voćar se brine od prvog dana kad je zasadio voćku. Održava stablo, podseca krošnju. Nedeljom vozi jabuke na pijacu, u grad gde ga svi već, bar iz viđenja prepoznaju. Bez obzira na vremenske nepogode, redovno dolazi, jednostavno ništa drugo ne zna i ne želi da radi. Uzgaja kisele i slatke, pravi sok i sirće, žene čuvaju tajne recepte za pite s njegovim jabukama:

Jonagored, Novajo,
Elstar, Karmijn, Rubi,
Winterprinz, Ontario,
Gravensteiner, Fuji,
Berlepsch, Melrose, Ida Red –…

ajdared, zlatni delišes, crveni delišes, jonagold, melroz, greni smit,gloster, mucu, fudži, breburn, gala…


Vladimir Skočajić Skoča
JOSH RITTER "THIN BLUE FLAME"
[The Animal Years_V2]

Kada bih birao najlepšu pesmu iz 2006. po melodičnosti, aranžmanu i produkciji, onda bi to bila stvar "This Lamb Sells Condos" od benda Final Fantasy - jednom rečju pravi, pravcati hit. Ako bi to bio moj "objektivan" izbor (to "objektivan" shvatite krajnje uslovno), onda bi "subjektivno", kao najbolju pesmu koja se vrtela u mojoj sobi protekle godine,  izabrao "Thin Blue Flame" Josh Rittera.

Samo kada sam video trajanje pesme, bilo mi je jasno da je u pitanju hit or miss - to je najduža pesma koju je Ritter snimio (traje 9:38, gotovo kao trećina Ritterovog debi albuma) i sigurno najkompleksnija. Iako tekst pesme prvenstveno pravi paralelu između rata u Iraku i Amerike danas (više tako izlizane i dosadne teme, bar meni), toliko je simboličan da ga možete shvatiti kako god želite, preneti ga u bilo koju zemlju i bilo koju (ličnu) priču.

Dok slušate Ritterov glas, muzika vas sve vreme diže i sprema za finale pesme, koje je toliko spektakularno, da bi ga oskrnavio bilo kakav opis. Ta dva poslednja minuta "Thin Blue Flame" se jednostavno moraju čuti, u njima je suština (šta god pod "suštinom" podrazumevali).

Retke su pesme koje volim da otpanjim do daske i kada sam ekstremno srećan, i kada sam u teškoj depresiji. "Thin Blue Flame" je definitivno jedna od takvih.



Dragan Ambrozić
JAMES BROWN "THERE WAS A TIME/I FEEL ALL RIGHT"
[LIVE AT THE APOLLO VOLUME 2_Polydor]

Snimljen uživo u Apolu, ovaj bajkoviti mali meddley sastoji se iz ritma, ritma i protkane pričice o tome šta James Brown radi kad se vrati u svoj kraj grada. Tu se konačno otkriva ko je hrabar i zašto, uz pominjanje camel dancea i bogalooa i neumitno klizanje u klasik "I Feel All Right", funk razbrajalicu koja ne može biti standardniji standard u ovoj oblasti muzike. Jedna od najvrelijih pratećih duvačkih sekcija dodaje gradski hladnjikavu, selestijalnu nadgradnju, u kojoj čulnost dobija onaj traženi, viši duhovni smisao - sve dok James na opšte zaprepašćenje ne usklikne: "Oho! Evo ga i groove!".

Smeštanje "I Feel All Right" u kontekst "moje ulice", demonstracija je porekla svih ključnih jamesbrownovskih iskaza, i pokazuje nam da nekako sva društvenost koju smo stekli van porodice mora imati temelj u komšiluku. Iz komšiluka smo, komšiluku se vraćamo, našem ultimativnom kontekstu.
Dragan Ambrozić, context creator


Gavrilo Petrović
THOM YORKE "THE CLOCK "
[The Eraser_XL]

Sanjaju li Cajlonci električne obrasce?

Teško je biti patološki fan Radiohead-a, a za ovakve prilike prilično patetično i predvidljivo, naročito kad shvatiš da će ti pišljiva elektro-numerica, organski utkana u solo-album samo jednog od pet vizionara iz tog benda, biti najbitnija pesma protekle godine.

Mogao sam da se prsim pričama kako je duh Džefa Baklija zaposeo Džona Ledženda, duh Nine Simoun Ejmi Vajnhaus, a Kolina Meloja duh velikog američkog pripovedača. Kako su me My Morning Jacket na živim snimcima razduvali, provozali magičnim ćilimom, odveli na kuglanje, terali da, kao onaj najgori dude iz poslednjeg reda, kličem: „Free Bird! Free Bird!“ Ili kako su me glasovi Marka Lanegana, Grega Dulija (pa Marka Lanegana i Grega Dulija zajedno), Si-Loa, Ričarda Houlija i Mareja Lajtburna redovno vadili iz bedaka.

Ali, neee. Nekome ko se kune u Kid A, tapše šefu Virgin-a, krišom daunloaduje film Ala Gora i ekstremno retko napušta prividnu sigurnost doma, najbolje će leći pesma čiji prvi stih verovatno upozorava na globalno zagrevanje, ali zato zvuči kao da oplakuje intimno zahlađenje u odnosu ljubavnika. (Sve je to ionako isto kada se sagleda iz više perspektive, zar ne?) Čestica iskrenosti, prstohvat letargije i tona nesigurnosti još su neke stvari koje delim sa Tomom Jorkom. A spaja nas i staro dobro propovedanje kraja čovečanstva.

Kao u nanovo izmišljenoj seriji Battlestar Galactica, gde se u prvih sat i po celokupna populacija dvanaest planeta svede na petocifreni broj, a zatim dodatno stanjuje dok ostaci i otpaci ljudskosti plutaju kroz ništavilo praznog prostora, tako je i na ploči Eraser depra na momente neizdrživa. Nedavno me je najdraža osoba obavestila da joj je ovo jedna od najtužnijih ploča koju je ikad čula—na šta sam klimnuo glavom, slegao ramenima, i promrmljao „a može još i da se igra uz nju“ u bradu. Tužna, a opet beskrajno dirljiva, čak i u svojim najmračnijim trenucima (recimo, kao kad se Jork pretvori u Gajusa Boltara—„I’m a dog, I’m a dog, I’m a lapdog, I’m your lapdog, yeah“).

Tom Jork je jako daleko. Otprilike onoliko kao kad sam ga gledao na Sigetu, udaljen, činilo mi se, dve svetlosne godine od blještave bine, usred blagog napada panike, toliko stešnjen nepreglednom masom gizdavih tela da poverujem kako mi se prababa zvala „klaustrofobija“. Tako podešen, razaznavao sam ga samo kao plamičak sveće uramljen rukom savijenom na kuku neke ženske, koja se gizdala na ramenima nekog klipana negde dva „skoka“ ispred mene (i to baš za vreme „How to Disappear Completely“), ili kao čigru koja se drmusa na „Idioteque“ i novu, razlomljenu „15 Step“. Sličan doživljaj izaziva i ovde. Tom Jork je izolovan u nekim zabačenim sokacima kosmosa. Ali, iako je obavijen slojevima autizma, zaključan u sopstveni mentalni bunker negde na privatnoj svemirskoj stanici, daleko od broda na kom bi mogao ponovo da se rodi, Major Tom uspeva da pošalje svoju transmisiju do nekog koga će to strefiti u glavu. Uz dovoljno strpljenja i dobar dekoder.

Da sa albuma počnem da razlikujem pojedinačne pesme pomoglo je uporno repetiranje, a neke su posebno zasijale kraseći odjavne špice jednako apokaliptičnih filmskih vizija—na maloj ili velikoj skali, svejedno. U „Analyse“ sam se zaljubio na kraju Prestiža. „Black Swan“ nije mogla bolje da zaključi Linklejterovu rotoskopsku adaptaciju Mračnog skeniranja—a i, ruku na srce, ko može da parira Dikovom pesimizmu ako ne Tom Cinik koji ležerno cvrkuće kako su stvari dobrano frakked up. Vaistinu jesu.

„The Clock“, ona koja je naposletku isplivala kao najbitnija, mogla bi da zaključi Potomke, da film već nema Radiohead na soundtreku. Preko nosećeg pulsa i pritajenog brejkbita, krčeće gitare, blipova, klikova i drugih kvačica što štucaju i cupkaju u Tomovom „leptopu“, uzdiže se njegov glas, tanan i potresan, sa nasnimljenim uzdasima, i tek povremenim, tempiranim reverbom, dovoljno da razoruža. I pošto ispeva šta je imao da kaže, za pod te konačno prikuje sa „you make-believe that you are still in charge“. Posle toga, poslednji minut pesme ne otpeva nijednu smislenu reč, niti za tim ima ikakve potrebe. Zato što stanje čiste zen-paranoje bolje ozvuči utvarno pevušenje nego sve reči ovog sveta.

Zato što Tom Jork, kao svaki pravi Cajlonac, razlučuje neke šire obrasce.


THIN LIZZY "Southbound"
The boom time it is over
A ghost town is all that's left here
The gold rush it is over
And depression days draw near

Tonight after sundown
I'm going to pack my case
I leave without a sound
Disappear without a trace

I'm going southbound

Drifting like a drover
Chasing my career
From the ships docked in the harbour
New horizons will appear

Tumbling with the tumbleweed
Down the open road
Taking only what I need
Before my head explodes

I'm going southbound

Hey, you're not getting any younger
The wild west has already been won
Northern lights are growing colder
And the old eastern ways are gone

So tonight after sundown
You must go from this place
Without a tear, without a frown
Disappear without a trace


THE HOLD STEADY "First Night"
charlemagne shakes in the streets
gideon makes love to the suites
holly's not invincible
in fact she's in the hospital.
not far from the bar where we met
on that first night.

charlemagne pulls street corner scams
gideon's got a pipe made from a pringles can.
holly's insatiable.
she still looks incredible.
but she don't look like the same girl we met.
on that first night.

she was golden with barlight and beer.
she slept like she'd never been scared.

and then last night
she said words alone never could save us.
and then last night
she cried when she told us about jesus.

holly's inconsolable
unhinged and uncontrollable.
because we can't get as high as we got
on that first night.

boys and girls in america.

don't bother talking to the guys
with the hot soft eyes.
they're already taken.
dont even speak
to all those sequencer and beats boys.

when they kiss they spit white noise.
white noise.

HOWLIN' RAIN "Calling Lightening With A Scythe"
On Sunday I found your rotting bones
Oh my old friend it’s so hard to let you go
Of course time is a drifting thing, drifting us apart
but who knew the tide would take us out so far
Took a train on past the lonely arms of this town and got off at the dust of the cities bloodshot eyes at the station we stood around for transformation
While the stoned vultures fell upon your grave
We are only slaves to our ghastly arms and legs got us dancing in our graves
And them lay around in the wreckage of this pitiful little world I headed out into a jasmine field
Underneath a thunder clouds dark and watchful eye
The tubes that kept the old sun lit began to die and bruised light and berry vines creep into the night
A thousand burning flash bulbs exploded from your eye
When you tipped your pretty head and let the laughter fly
Oh my failing useless brain would melt beneath the softest rain and drip onto a picture of your smile when you were young
We are only slaves to our masters memories
Keep us staggering through the days to lay around in the weeds of our dusty little dreams
From so-called Heaven there came not a sign but just one lucky lightening bolt that hit me into my mind from my head my greasy blood fell into the flowing mud and ran away from my skull like reckless memories
There beside a glassy stream I layed my head and let it bleed to the song of the crickets in a tragic simphony
The bullfrogs roared beneath the banks like the sound of Sherman tanks Engaged in the destruction of everything that breathes
We are only slaves to the falling bombs we made With such loving craft and shape
They leap upon the sky and the heaven’s golden braids

BOB DYLAN "Spirit on the water"
Darkness on the face of the deep
I keep thinking about you baby
I can't hardly sleep

I'm traveling by land
Traveling through the dawn of day
You're always on my mind
I can't stay away

I'd forgotten about you
Then you turned up again
I always knew
We were meant to be more than friends

When you're near
It's just as plain as it can be
I'm wild about you, gal
You ought to be a fool about me

Can't explain
The sources of this hidden pain
You burned your way into my heart
You got the key to my brain

I've been trampling through mud
Praying to the powers above
I'm sweating blood
You got a face that begs for love

Life without you
Doesn't mean a thing to me
If I can't have you
I'll throw my love into the deep blue sea

Sometimes I wonder
Why you can't treat me right
You do good all day
And then you do wrong all night

When you're with me
I'm a thousand times happier than I could ever say
What does it matter
What price I pay

They brag about your sugar
Brag about it all over town
Put some sugar in my bowl
I feel like laying down

I'm as pale as a ghost
Holding a blossom on a stem
You ever seen a ghost? No
But you have heard of them

I see you there
I'm blinded by the colors I see
I take good care
Of what belongs to me

I hear your name
Ringing up and down the line
I'm saying it plain
These ties are strong enough to bind

Now your sweet voice
Calls out from some old familiar shrine
I got no choice
Can't believe these things would ever fade from your mind

I could live forever
With you perfectly
You don't ever
Have to make a fuss over me

From East to West
Ever since the world began
I only mean it for the best
I want to be with you any way I can

I been in a brawl
Now I'm feeling the wall
I'm going away baby
I won't be back 'til fall

High on the hill
You can carry all my thoughts with you
You've numbed my will
This love could tear me in two

I wanna be with you in paradise
And it seems so unfair
I can't go to paradise no more
I killed a man back there

You think I'm over the hill
You think I'm past my prime
Let me see what you got
We can have a whoppin' good time


SUFJAN STEVENS  "John Wayne Gacy, Jr"
His father was a drinker
And his mother cried in bed
Folding John Wayne's T-shirts
When the swingset hit his head
The neighbors they adored him
For his humor and his conversation
Look underneath the house there
Find the few living things
Rotting fast in their sleep of the dead
Twenty-seven people, even more
They were boys with their cars, summer jobs
Oh my God

Are you one of them?

He dressed up like a clown for them
With his face paint white and red
And on his best behavior
In a dark room on the bed he kissed them all
He'd kill ten thousand people
With a sleight of his hand
Running far, running fast to the dead
He took of all their clothes for them
He put a cloth on their lips
Quiet hands, quiet kiss
On the mouth

And in my best behavior
I am really just like him
Look beneath the floorboards
For the secrets I have hid

METRIC "Live It Out"
On the day we were supposed to leave
You changed your mind at the station
You had a nice apartment
There was a good bar downstairs
Your old friend worked there

I'll go anyway, I'll go anyway
They won't refund the ticket
It's a good story

But I don't want to live it alone
Crash to take a chance
I wanna live it out
I know I'm already dead
No concrete adversity
Only traps of our own actions
How we wanted it to be
Now I'm never gonna see you again
You checked out

Vertabrae by vertebrae
Roll your way out of a coma
Look up, the nurse is smiling
What luck, the nurse is me
Your old body is dead
Your body's dead, you're a word instead
In my sleep I repeat it
It's a good story

But I don't want to live it alone
Crash to take a chance
We were gonna live it out
Look at you, you're already dead
How will you remember me
Digging ditches out of boredom
Said you would never leave
Now you're never gonna be here again
You turned off

Dum dum dum dum dum
Sha la la la la
Dum dum dum dum dum

TV ON THE RADIO "Wolf Like Me"

Say say my playmate
wont you lay hands on me
mirror my lady
transfer my tragedy

Got a curse i cannot lift
shines when the sunset shifts
when the moon is round and full
gotta bust that box gotta gut that fish

My mind's aflame

We could jet in a stolen car
but i bet we wouldnt get too far
before the transformation takes
and bloodlust tanks and
crave gets slaked

My mind has changed
my bodys frame but god i like it
my hearts aflame
my bodys strained but god i like it

My mind has changed
my bodys frame but god i like it
my hearts aflame
my bodys strained but god i like it

Charge me your day rate
ill turn you out in kind
when the moon is round and full
gonna teach you tricks that'll blow your mind
mongrel mind
baby doll i recognize
you're a hideous thing inside
if ever there were a lucky kind it's
you you you you

I know its strange another way to get to know you
you'll never know unless we go so let me show you
i know its strange another way to get to know you
we've got till noon here comes the moon
so let it show you
show you now

Dream me oh dreamer
down to the floor
open my hands and let them
weave onto yours

Feel me, completer
down to my core
open my heart and let it
bleed onto yours

Feeding on fever
down all fours
show you what all that
howl is for

Hey hey my playmate
let me lay waste to thee
burned down their hanging trees
it's hot here hot here hot here hot here

Got a curse we cannot lift
shines when the sunshine shifts
there's a curse comes with a kiss
the bite that binds the gift that gives

now that we got gone for good
writhing under your riding hood
tell your gra'ma and your mama too
it's true
we're howling forever



Marčelo & Sky Wikler "Otkucaji"
[1.strofa (Marčelo)]
‘Ajde, najzad, skontaj sve
konto je da ne kontaš klošare,
preko glave sranje došlo je, dosta je:
veza očaj je, znaš to, zar ne?
Neko mora da tornja se!
Stvarno stalno pijemo poraze,
i to je tako kad ljudi smore se,
vidim oblake, a kažem “Sve oke!”
…al’ zipa: ja nisam tvoja piksla,
treba ti tuđa kita, ne jebem da te titram,
-plus, nemaš muda da mi priznaš da
ti si ta koja ne pravi flow,
ti si ta koja preti da je gotovo,
ti si ta koja živi dokono, pa bi okolo
da pravi lom po svom, ponovo. K’o olovom
pucaš lažima- kaži bar: “Tražim kar, mašiš stvar!”
Mi smo lažni par, gasiš nas, gaziš baš,
al’ osećaš da nismo promašaj- jer,
samo ja pratim otkucaj!
Ne znaš nikog ko te tako zna!
U stvari si samo prosek, u tripu da si riba-zmaj!
Ma daaaj…

[Pred-refren (Wikluh Sky)]:
Više ne govoriš.
U stanju si da me šutneš, hoćeš da odmoriš,
neko drugi te vuče - šta su naši odnosi?
Kažeš, teško možeš još uvek da me podnosiš, da odlaziš…

[Refren (Wikluh Sky)]:
Sve mi se čini da se grdno varaš,
jer već sledećeg momenta, ti si tu!
Batali poruke, spike između redova!
Želimo se k’o prvi put…
Slušam tvoga srca otkucaje,
nema niko ko me tol’ko zna, jer
tebi pripadam, ti otvoriš me,
tebi pripadam, ne reci mi ne!

U slucaju prekomernih problema klinka sa klinkom izbija, he he

[2.strofa (Marčelo)]:
I posle svega, jebiga, hodam tom istom stazom:
Marčelo de Facto- ziljavih pički degustator…
Tom trasom zaknjav’o odavno,
glavno da stalno sam s ravom,
i to ti je tako, moj bato, jerbo ne mogu s pravom…
E, pa, izvin’te me, teta-tašto, ja sam za stvarno!
I doselio bih se za stalno, al’ vam se ćerka hefta na kvarno,
pa sam post’o kurajber, loš frajer: sta god da je riba
maštala,
gurnem triput, isprskam, odem kući srecan- mašala,
mašala!
Isto mi se vatala Hale Beri ili ona bangava s vašara:
Glava- svaštara, kita- svaštojed smućkam kao Nigrutin
sataraš!
Al’ neće biti raskida, ti isti si skot k’o i ja,
pa džabe treskaš vratima, jer - eto te nazad, za dan-dva…
Nelly Furtado ft. Chris Martin & Timbaland "All Good Things (Come to an End)"
AAAh...AAAH.AAAH

Honestly what will become of me
don't like reality
It's way too clear to me
But really life is dandy
We are what we don't see
Missed everything daydreaming

[Chorus:]
Flames to dust
Lovers to friends
Why do all good things come to an end
Flames to dust
Lovers to friends
Why do all good things come to an end
come to an end come to an
Why do all good things come to end?
come to an end come to an
Why do all good things come to an end?

Traveling I only stop at exits
Wondering if I'll stay
Young and restless
Living this way I stress less
I want to pull away when the dream dies
The pain sets in and I don't cry
I only feel gravity and I wonder why

Flames to dust
Lovers to friends
Why do all good things come to an end
Flames to dust
Lovers to friends
Why do all good things come to an end
come to an end come to an
Why do all good things come to end?
come to an end come to an
Why do all good things come to an end?

Well the dogs were whistling a new tune
Barking at the new moon
Hoping it would come soon so that they could
Dogs were whistling a new tune
Barking at the new moon
Hoping it would come soon so that they could
Die die die die die

Flames to dust
Lovers to friends
Why do all good things come to an end
Flames to dust
Lovers to friends
Why do all good things come to an end
come to an end come to an
Why do all good things come to end?
come to an end come to an
Why do all good things come to an end?

Well the dogs were barking at a new moon
Whistling a new tune
Hoping it would come soon
And the sun was wondering if it should stay away for a day 'til the feeling went away
And the sky was falling on the clouds were dropping and
the rain forgot how to bring salvation
the dogs were barking at the new moon
Whistling a new tune
Hoping it would come soon so that they could die.


BLUMFELD "Der Apfelmann"
Der Apfelmann in seinem
Garten Hat keine
Zeit sich auszuruh´n Er sieht die
Apfelbäume warten
Und weiß, es gibt noch viel zu tun
Bevor die ersten Knospen sprießen
Umsorgt er Beete, Busch und Strauch
Und wenn sie in die Höhe schießen
Dann kümmert er sich darum auch
Er will für jeden Baum das Beste
So tut er, was er kann
Er hegt den Stamm und pflegt die Äste
Er ist: Der Apfelmann Am
Samstag fährt er mit dem Wagen
Zum Wochenmarkt in unsere Stadt
Und wenn die Leute ihn dann fragen
Zeigt er, was er zu bieten hat
Es ranken sich so manche
Mythen Von Liebe, Macht, Unsterblichkeit
Um seine Äpfel in den Tüten
Auch Sündenfall und Fruchtbarkeit
Er steht bei jedem Wind und Wetter
Weil er nicht anders kann
An seinem Stand, auf seinen Brettern
Er ist: Der Apfelmann Jonagored, Novajo,
Elstar, Karmijn, Rubi, Winterprinz, Ontario,
Gravensteiner, Fuji, Berlepsch, Melrose,
Ida Red – Kannst Du mal versuchen Und Geheimrat
Oldenburg Für den Apfelkuchen Er kommt mit seinen
Früchten Und gibt uns neue Kraft Den
Sauren und den Süßen Und seinem
Apfelsaft Er ist: der Apfelmann

JOSH RITTER "Thin Blue Flame"
 I became a thin blue flame
 Polished on a mountain range
 And over hills and fields I flew
 Wrapped up in a royal blue
 I flew over Royal City last night
 A bullfighter on the horns of a new moon’s light
 Caesar’s ghost I saw the war-time tides
 The prince of Denmark’s father still and quiet
 And the whole world was looking to get drowned
 Trees were a fist shaking themselves at the clouds
 I looked over curtains and it was then that I knew
 Only a full house gonna make it through

 I became a thin blue wire
 That held the world above the fire
 And so it was I saw behind
 Heaven’s just a thin blue line
 If God’s up there he’s in a cold dark room
 The heavenly host are just the cold dark moons
 He bent down and made the world in seven days
 And ever since he’s been a’walking away
 Mixing with nitrogen in lonely holes
 Where neither seraphim or raindrops go
 I see an old man wandering the halls alone
 Only a full house gonna make a home

 I became a thin blue stream
 The smoke between asleep and dreams
 And in that clear blue undertow
 I saw Royal City far below
 Borders soft with refugees
 Streets a’swimming with amputees
 It’s a Bible or a bullet they put over your heart
 It’s getting harder and harder to tell them apart
 Days are nights and the nights are long
 Beating hearts blossom into walking bombs
 And those still looking in the clear blue sky for a sign
 Get missiles from so high they might as well be divine
 Now the dogs are howling at our door
 Singing bout vengeance like it’s the joy of the Lord
 Bringing justice to the enemies not the other way round
 They’re guilty when killed and they’re killed where they’re found
 If what’s loosed on earth will be loosed up on high
 It’s a Hell of a Heaven we must go to when we die
 Where even Laurel begs Hardy for vengeance please
 The fat man is crying on his hands and his knees
 Back in the peacetime he caught roses on the stage
 Now he twists indecision takes bourbon for rage
 Lead pellets peppering aluminum
 Halcyon, laudanum and Opium
 Sings kiss thee hardy this poisoned cup
 His winding sheet is busy winding up
 In darkness he looks for the light that has died
 But you need faith for the same reasons that it’s so hard to find
 And this whole thing is headed for a terrible wreck
 And like good tragedy that’s what we expect

 At night I make plans for a city laid down
 Like the hips of a girl on the spring covered ground
 Spirals and capitals like the twist of a script
 Streets named for heroes that could almost exist
 The fruit trees of Eden and the gardens that seem
 To float like the smoke from a lithium dream
 Cedar trees growing in the cool of the squares
 The young women walking in the portals of prayer
 And the future glass buildings and the past an address
 And the weddings in pollen and the wine bottomless
 And all wrongs forgotten and all vengeance made right
 The suffering verbs put to sleep in the night
 The future descending like a bright chandelier
 And the world just beginning and the guests in good cheer
 In Royal City I fell into a trance
 Oh it’s hell to believe there ain’t a hell of a chance

 I woke beneath a clear blue sky
 The sun a shout the breeze a sigh
 My old hometown and the streets I knew
 Were wrapped up in a royal blue
 I heard my friends laughing out across the fields
 The girls in the gloaming and the birds on the wheel
 The raw smell of horses and the warm smell of hay
 Cicadas electric in the heat of the day
 A run of Three Sisters and the flush of the land
 And the lake was a diamond in the valley’s hand
 The straight of the highway and the scattered out hearts
 They were coming together they were pulling apart
 And angels everywhere were in my midst
 In the ones that I loved in the ones that I kissed
 I wondered what it was I’d been looking for up above
 Heaven is so big there ain’t no need to look up
 So I stopped looking for royal cities in the air
 Only a full house gonna have a prayer


JAMES BROWN ""There Was A Time/I Feel All Right"
There was a day, there was a time
When I used to play
There was a time when I used to play
But take me now, baby, don't worry about later
Teach the dance I used to do
They call it the Mashed Potato

There was a day, now dig this
There was a day, they call it the Jerk
Everybody relax and watch me work

In my hometown where I used to stay
The name of the place is Augusta, GA
Down there we have a good time
We don't talk
We all get together in time, for rhythm with you
So come and walk

There was a day that I used to do
The name of the dance
They call it Boogaloo
I may not do the dance as well as you
But baby, you can bet your bottom dollar
That you never hear me holler
I do the best that I can do

There was a time, sometimes I dance
Sometimes I dance, sometimes I clown
But you can bet you haven't seen nothing yet
Until you see me do the James Brown


Whoa-oa-oa! I feel good, I knew that I would, now
I feel good, I knew that I would, now
So good, so good, I got you

Whoa! I feel nice, like sugar and spice
I feel nice, like sugar and spice
So nice, so nice, I got you

{ sax, two licks to bridge }

When I hold you in my arms
I know that I can't do no wrong
and when I hold you in my arms
My love won't do you no harm

and I feel nice, like sugar and spice
I feel nice, like sugar and spice
So nice, so nice, I got you

{ sax, two licks to bridge }

When I hold you in my arms
I know that I can't do no wrong
and when I hold you in my arms
My love can't do me no harm

and I feel nice, like sugar and spice
I feel nice, like sugar and spice
So nice, so nice, I got you

Whoa! I feel good, I knew that I would, now
I feel good, I knew that I would
So good, so good, I got you
So good, so good, I got you
So good, so good, I got you
HEY!!

THOM YORKE "The Clock"
Time is running out for us
But you just move the hands upon the clock
You throw coins in the wishing well
For us
You just move your hands upon the wall

It comes to you begging you to stop
Wake up
But you just move your hands upon the clock
Throw coins in the wishing well
For us
You make believe that you are still in charge